Tajna promjene uma, srca i duše

Ko se hvali Gospodom, neka se hvali, poručuje nam Sveti Apostol Pavle.

Hvala, blagodarnost jedino pripada živome i večnome Gospodu, jer sve što jesmo, što imamo, što činimo i što radimo od Gospoda primamo. Ako od Njega primamo, otkuda nam onda pravo da se hvalimo kao da je to naše. Sveta Liturgija koju služimo, koju smo služili, ona je upravo blagodarni prinos naš za sva dobra koja smo od Gospoda primili. Mi Mu za darove znane i neznane, vidljive i nevidljive prinosimo na uzdarje Sveti prinos, a i preko njega prinosimo sami sebe, jedni druge i sav život svoj. U toj velikoj Svetoj tajni božanskog darivanja nas, i naše blagodarnosti i zahvalnosti Bogu, sastoji se sveukupni smisao našega ljudskoga života. Tako su saznavali i spoznavali svoj život sveti proroci, sveti apostoli, sveti božji ljudi.
Jedino što su osjećali da je njihovo jesu slabosti i njihov grijeh, i uvijek su imali grijeh svoj pred sobom kao što je to zapisao i prorok i bogovidac David: „Grijeh svoj uvijek pred sobom imam“. Nemamo čime da se pohvalimo pred Gospodom sem svojim slabostima i svojim nemoćima. Ako tako kaže apostol Pavle koji je bio sasud božanske blagodati, koliko li tek mi tako treba da kažemo. I zato, pristupajući svetinji božjoj, Svetom Pričešću, treba da mu pristupamo sa pokajanjem i sa blagodarnošću. Sa pokajanjem za naše grijehe znane i neznane, a sa blagodarnošću za sve ono što nam je Gospod donio i čime nas je Gospod obdario.

KAKO PRISTUPITI SVETOM ŠRIČEŠĆU
Oni koji pristupaju Svetom Pričešću pristupaju mu i treba da mu pristupaju sa strahom, vjerom i ljubavlju. Sa strahom, jer je strah početak mudrosti, sa vjerom da je to istinsko tijelo Hristovo i istinska krv Njegova i sa ljubavlju, cjelivajući njega na način na koji je On nas cjelivao, jer sva vasiona Božja i tvorevina Božja i svi darovi su božanski cjeliv nama ljudima. Bog nas cjeliva i ljubi svojim darovima i mi njega cjelivamo i udostojavamo se da ga smjestimo, Njega koga ne mogu Nebesa smjestiti, kome su nebesa presto a zemlja podnožje nogu Njegovih, udostojavamo se da Ga smjestimo ispod malog neba, ispod našeg nepca. Njega koji je nesmjestiv, mi se udostojavamo da smjestimo u svoja usta, u svoje biće, u svoje srce i da postanemo jedno sa Njim. Naravno, nikada ne možemo sebe dovoljno pripremiti da primimo Svetinju nad Svetinjama. Zato je Crkva kroz vjekove, kroz svoj opit predvidjela neprekidno pripremanje hrišćanina da se sretne sa svojim Gospodom, sa Ženikom svoje duše. Kao što se nevjesta priprema za vjenčanje i za susret sa svojim mladoženjom, tako je i čovjekova duša prizvana da se priprema neprekidno, a priprema osnovna jeste upravo strah božji, vjera, ljubav prema Gospodu i život prema zapovjestima Božjim. Post duše i tijela je takođe ono što spada u pripremu za susret sa Gospodom i za primanje Njegovog Tijela i Njegove Krvi. Naša Crkva pravoslavna je posna, podvižnička Crkva. Kao što je Bog sebe nama darivao svojim neizrecivim bogočovečanskim podvigom, sišavši sa nebesa u naše ništavilo i našu bijedu, tako i On i nas priziva da na hristoliki način, na njegov način da se penjemo prema Njemu. Bog je postao čovjek da bismo mi ljudi mogli da se obožimo Njime i vrlinama Njegovim kao svetim zracima, da se sjedinimo sa Njim i zato je neophodno očistiti srce svoje od svakoga grijeha. Da bismo to postigli, potreban je prvo post duše. I kako tijelo traži svoju hranu, tako i duša traži svoju. Onaj koji hoće da primi Gospoda kao Hljeb života, on je dužan i da se pripremi da ta duhovna hrana može da se primi u njemu, da može da se useli u njega da bi on postao hram Duha Svetoga. U tome se sastoji Tajna pokajanja, tajna preumljenja, tajna promjene uma, srca i duše i sveukupnog čovjekovog bića, kroz post duševni i tjelesni i kroz molitvu. Crkva je ustanovila po opitu svome postove srijedom i petkom, četiri velika posta u toku godine i druge dane koji su posni, a sam čovjekov život i nezavisno od tih dana je posni, priprema duše i tijela za susret sa Gospodom.  

UKRASITI DUŠU VRLINAMA
I zato oni koji pristupaju Svetom Pričešću prizvani su da se pripremaju na pravi, istinski način za taj susret sa Gospodom, da ukrase svoju dušu sa vrlinama. Na prvom mjestu treba da se pomire sa Gospodom. Ne smije pristupati Pričešću onaj koji se nije pomirio sa Gospodom imajući u sebi istinski strah Božji i istinsku vjeru u Njega kao Sina Božjega i Spasitelja. Ne smije pristupati Gospodu onaj koji se tjelesno nije pripremio, koji nije tijelo očistio i koji se nije pripremio svojim podvigom tijelesnim i postom. Ne smije pristupati Gospodu ne samo onaj koji se nije pomirio sa Gospodom nego ni onaj koji se nije pomirio sa bližnjim svojim. Zato Gospod i kaže: kada ideš da prinosiš prinos svoj hramu, sjeti se da nisi sa nekim u zavadi. Onda ostavi prinos i idi pomiri se sa onim sa kojim si u zavadi pa tek onda idi tražiti oproštaj od Gospoda. „Oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim“. To je osnovno svojstvo istinskog i pravog hrišćanina. Onaj koji neće da oprosti bližnjem svome, koji neće da se pomiri sa njim, ne smije prići Svetom Pričešću. Dakle, mir sa bližnjem svojim, mir sa Gospodom, mir sa dušom svojom, primanje tajne vjere u čistoj savjesti.
Ima nekih grijeha sa kojima takođe ne smije prići, po vjekovnom iskustvu Crkve, onaj koji hoće da prihvati Gospoda. Ne smije i ne može iskazati ljubav prema Gospodu onaj koji je preljubočinac, jer čineći preljubu u svome braku on čini preljubu sa živim Gospodom, sa svetinjom koju je primio kroz Sveti brak. Ne smije prići Pričešću onaj koji živi u bludu jer blud jeste otuđenje od Gospoda, od volje Njegove od zakona Njegovog i zapovesti Njegove. Onaj koji nije vjenčan vjencima Božjim, taj takođe ne smije prilaziti Svetinji Gospodnjoj i pričešćivati se. Mi smo savremeni hrišćani mnogo raslabljeni i mi duhovnici često dozvoljavamo nešto što ne bismo smjeli po zakonu Božjem, po Jevanđelju Božjem, po opitu i iskustvu Svetih Otaca. Raslabljeni pomalo i mi, pa raslabljeni i vjernicima i sebi dozvoljavamo ono što nije po vjeri Božjoj, što nije po zakonu Božjem. Ne smije pristupati Svetinji majka čedomorka: kako može ona koja ubija plod u utrobi svojoj da pristupa Svetinji Gospodnjoj, Djetetu mladom predvječnom Bogu koje se rodilo od Presvete Djeve. Ona koja ne rađa, čija je utroba oskrnavljena, koja utrobu radionicu života pretvara u radionicu smrti ne smije pristupati Svetoj Tajni bez pokajanja, bez ispovesti, bez epitimije, bez prestanka da vrši taj zločin čedomorstva.
Pominjem samo neke od najopasnijih, najopakijih greha koji danas vladaju svijetom i nama hrišćanima. Moramo da stanemo pred lice Božje da vidimo, da preispitamo sebe gdje smo i na kom smo mjestu i mi duhovnici i vi narod Božji. Da li blagodarimo Bogu i jedino Njemu za sva dobra i da li pripremamo sebe neprekidno da se sa Gospodom sretnemo i da Njega primimo čisteći sebe od grijeha vidljivog i nevidljivog kroz Tajnu Pokajanja i kroz Tajnu Ispovjesti i Tajnu smirenja i kroz Tajnu blagodarenja Gospodu.

SVJEDOČITI ISTINU BOŽJU
Dvojica novih slugu Božjih, danas rukopoloženih, Aleksandar i Igor, prizvani su da tajnu vjere čuvaju u svom srcu, da svjedoče istinu Božju i da žive po Svetom Jevanđelju, jer jedino će tako biti pravi prezviteri i đakoni Hrista Boga našega i oni i mi i svi oni koji su prizvani iz nebića u biće, koji su prizvani Gospodom da budu dostojni najveće časti kojom može da se udostoji jedno ljudsko biće ovdje na zemlji. Sveti Velikomučenik Lavrentije, koga danas proslavljamo, ispunjen tom i takvom blagodarnošću, takvim strahom i takvom vjerom u Gospoda, nije se uplašio od gonjenja Dekijevog nego je čuvši da njegov papa Sikst, episkop Rima, ide na mučeništvo, zavapio: Oče, zašto me ostavljaš, zašto me ne uzmeš sa sobom, hoću ja sa tobom zajedno da posvjedočim Gospoda, kao što ga je i posvedočio. To su pravi hrišćani, to su pravi uzori nama hrišćanima i hrišćanima svih vremena. Molitvama Svetog mučenika Lavrentija i svih svetih, Gospode Isuse Hriste, pomiluj i spasi nas. Amin.