Poziv na iskreni dijalog pun ljubavi

Vaše preosveštenstvo, Sa izuzetnom pažnjom pročitali smo tekst sa Vašim potpisom „Kultura plodotvornog dijaloga“ u prošlom broju časopisa Patrijaršije SPC „Pravoslavlju“ (br.969/970, 1-15.avgust 2007.g, str16-18).

Iz samog naslova ne bismo mogli zaključiti o čemu se u tekstu radi, ali već u prvim redovima shvatili smo da je u pitanju osvrt na novonastali dijalog između arhijereja naše Crkve, a koji se tiče tzv. liturgičkih pitanja, zaista ozbiljne i duboke teme sa kojom se susrećemo već dugi niz godina. Ali, početna nejasnoća u razumijevanju napisanog - naime da li se radi o esejističkoj prozi o fenomenu dijaloga u ljudskom društvu, pa s tim u vezi i kod Srba, i kritike kakav on jeste i kakav bi on po Vama trebalo da bude, kao i o lekcijama o lijepom ponašanju, ili se pak radi o Vašem stavu u vezi sa pomenutim liturgičkim pitanjima - nije ostala razjašnjena do samog kraja teksta.
Interesantno je da svoje razmišljanje o plodotvornom i kulturnom dijalogu počinjete sa neargumentovanom i nejasnom kritikom episkopa koji s „nepoštovanjem kvalifikuju“ one koji su se „usudili da se založe za poštovanje vekovnog kanonskog poretka SPC“, i opet do kraja teksta ne doznasmo ko tu koga kvalifikuje i ko čuva, i ko, ne daj Bože, ruši vjekovni poredak. Zabrinjava Vas odsustvo kulture dijaloga i kažete da se uvodi tužna praksa neopozivih i isključivih sudova iz srpske svakodnevnice. Sva ova Vaša zabrinutost imala bi težinu kad biste bili dosledni i rekli na koga se upravo odnosi odsustvo kulture dijaloga. Bez ijednog argumenta ste jedini argumentovani tekst koji je objavljen u Pravoslavlju na ovu temu, a koji je pretpostavljamo bio ciljna tačka optužbe (Vl. Atanasije Jevtić, O obnovi liturgijskog života, a ne promeni ili reformi Liturgije - osvrt na odluku proteklog Sv.Arh.Sabora) i gdje ste hrabro izbjegli da budete konkretni, već na početku proglasili neargumentovanim. To je, s poštovanjem, contradictio in adjecto.

Ko to donosi neopozive i isključive stavove? Da nisu to možda oni o kojima govori Arhiepiskop Filaret Černigovski: „Za takve ljude poredak bogosluženja sa kojim su oni upoznati jeste izvorni i nepromenljivi poredak. Zašto? Zato što u potpunosti ignorišu istoriju crkvenog života i, kako su obuzeti sobom, cene jedino ono što oni znaju.“ (Aleksandar Šmeman, O pitanjima liturgijske prakse, pismo mome episkopu, Vidoslov br.42, str.139).
Pažljivo smo čitali tekstove arhijereja protiv koga vi viteški ustajete nazivajući ga ironično „umnim“, očito posebno pogođeni primjedbom koja se odnosi na neznanje i na neutemeljenost stavova. Već je poslovična pobuna protiv učenih kojoj ni Vi niste odoljeli već na samom početku Vašeg teksta. Kakvu li bi poziciju shodno tome imali Apostol Pavle i Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov, Jovan Zlatousti, sve do Svetog oca našeg Save da smo se tako ironično odnosili prema učenima?
Neobično smo Vam zahvalni što pominjete mentalitet isključivosti i neprevladani dogmatizam. Izvor isključivosti nalazite u mentalitetu srpske političke zajednice. Ali, kakve veze, vladiko, ima politička zajednica i zajednica koja je Crkva, kakve veze ima politika i liturgijska obnova i kakve veze ima politički dijalog i liturgijski poredak?

DRUGOST I RAZLIČITOST
Takođe smo Vam zahvalni što se pozivate na drugost i različitost. Željeli bismo ovdje da Vas napomenemo kako su oni koje branite od „nekulturnih“ u svojim natpisima i diskusijama konstantno i tako tvrdo upućivali i upućuju na jednoobraznost, i to im/vam je odlučujući argument. U tekstu koji napadate sa velikom sigurnošću izneto je mnoštvo argumenata kojima se potvrđuje da savršena liturgijska jednoobraznost nikada nije postojala u Crkvi čak ni kao ideal. Crkva nikada to nije smatrala niti to jeste izraz njenog jedinstva.
Svima je poznato da su postojale razlike i da postoje, ali ako budemo proglašavali jednoobraznost za mjerilo jedinstva nikada se nećemo ujediniti i čak ćemo zaboraviti i samo značenje, suštinu i smisao naše vjere, samoga Hrista i Apostole koji su, avaj, bili tako različiti! Nećemo moći razumjeti da su Apostol Jakov, Vasilije Veliki, Jovan Zlatousti služili istu službu na različite načine. Nećemo moći shvatiti da je prisustvo Carstva ovdje na zemlji, kako kaže Sv. Simeon Novi Bogoslov, u tome da svaki dan jedemo Tijelo i Krv Gospoda našega Isusa Hrista. Zaboravićemo i sve Oce svih Vaseljenskih sabora koji nisu raspravljali o tome zašto se neko pričešćuje, nego samo i onda zašto se neko ne pričešćuje.
Pominjete u ovom vašem razmišljanju da kulturi dijaloga nedostaju ravnopravnost i tolerancija, o kojima svakodnevno slušamo iz usta ljudi ovoga svijeta. A onda odjednom, nekako iznenada, citirajući Apostola Pavla pozivate se na ljubav. Tolerancija i ljubav, ipak, često puta u životu nisu na istoj strani. Primjera radi, majka je često netolerantna prema svojoj djeci, ali to ne znači da ih ne voli, dok se tolerancija često puta pokazuje kao hladna zmijska koža koja želi da nas sveže i odvede u ukalupljeni prostor bez ljubavi. I, paradoksalno, može da ubije pravi dijalog svojim manirizmom, kurtoazijom, frazeologijom. Nakon ovakvog poziva na ravnopravnost, toleran-ciju i ljubav za jednog iole crkvenog čovjeka vrhunac iznenađenja je poziv na „demokratsku svijest“ i još žal zbog toga što nemamo „emancipovanu sredinu“.
Dragi i poštovani karlovački Vladiko, kojim to jezikom govorite i šta njime pokušavate da kažete? Šta znače svi ti izrazi: „inercija norme“, „konzervativna stvarnost“, „monopolistička pozicija“, „prevaziđeni mentaliteti“, „defekt osećajnosti“, „ekstremistička komunikacija“? S obzirom na to da pišete u zvaničnim novinama naše Patrijaršije htjeli bismo Vas upozoriti da još niko nikad, makar u novijoj istoriji ovoga lista, nije govorio tako svjetovnim jezikom, štaviše golim publicističkim stilom prepunim novinskih floskula i politikantskih tautologija. I ne samo na leksičkom nivou, nego i na značenjskom odsvuda izbija novinarska bombastičnost u pomalo ispraznim konstatacijama.
„Izgleda da je na ovim prostorima mržnja gluvoslepo trajno stanje.“ Zar je to rečenica puna nade i bogočovječanskog optimizma svojstvena jednom arhijereju? - prije je hladna, intelektualistička konstatacija depresije. Vaš je citat narodne poslovice da se „čovek po govoru poznaje“.
Takođe, nemoguće je iz Vašeg teksta zaključiti koga kritikujete, a koga podržavate. Ispostaviće se na kraju da je tekst uopšten kao i naslov. Pominjete i Ustav i kažete da učesnici u dijalogu moraju da prihvate okvire i pravila, u suprotnom ne može se govoriti o dijalogu, nego o pokušaju „revolucionarnog mijenjanja organizacije“. Pitate se da li je moguće voditi dijalog sa onima koji i pored odluka Svetog Arhijerejskog Sabora smatraju da ih one ne obavezuju. Pišete o obavezujućem dejstvu odluka Svetog Arhijerejskog Sabora a da ni u jednom retku niste objasnili šta je to Sv. Arh. Sabor odlučio i šta podrazumijevate pod tim nepridržavanjem.
Naročito se borite protiv govora ostrašćenosti, ali ne znamo na koju vrstu ostrašćenosti mislite? Htjeli bismo Vas obavijestiti o jednom i jedinom pravoslavnom (asketskom) pristupu. Biće Vam vrlo interesantno da saznate kako pravoslavni asketizam nikada i nipošto ne podrazumijeva nestanak i nemanje strasti, nego preobražaj strasti (Sveti Grigorije Palama). A preobražaj strasti nipošto ne podrazumijeva ono što preporučuje tekst sa Vašim potpisom - indiferentnost, sterilnost i bledunjavu tolerantnost za sve i sva. Pravoslavnima se kroz istoriju moglo mnogo šta zamjeriti ali nikada bestrašće i nemanje revnosti: „Revnost za dom tvoj izjede me“ (Ps. 69,10) Svaki koji bi čitao Vaš tekst i prihvatio ga za mjerilo stvari morao bi da se bezmalo razočara u Hrista, jer Hristos vrlo često ne podnosi nemanje revnosti i odnos „u rukavicama“. Riječi kojima je On govorio i obraćao se ljudima, između ostalog su i: „O rode, nevjerni i pokvareni“ (Lk.9,41), „Teško tebi, Vitsaido!“ (Mt. 11,21), „zmije, porodi aspidini“ (Mt.23,33), „okrečeni grobovi“ (Mt.23,27), i ono što je najvažnije: „Čuvajte se kvasca farisejskog, a to je licemjerje“ (Lk.12,1).
Šta ste sve govorili o dijalogu i koliko dugo, vladiko, a nigdje Hrista nema, nigdje Jevanđelja Hristovog?! Zar nam On nije Alfa i Omega? Zar se dijalog toliko provažnio? Riječ dijalog dolazi od grčke riječi di£ (=kroz) i riječi lÒgoj, dakle istinski dijalog biva u i kroz i sa Logosom. Ovdje se sve vrijeme priča o dijalogu, ali nigdje, nigdje nema Logosa. Pričate o demokratiji, o društvu u tranziciji, o jeziku, o strančarenju, o epitetima i etiketama, o slobodi, o ljudskim sporazumijevanjima, o zdravlju, o društvu, o pojedincu, o dijalogu i monologu, a nigdje Hrista! U cijelom tekstu nigdje nema Hrista! Da ste se samo Njega sjetili... I citati Pavlovi su od onih rijetkih u kojima se ne pominje Hristos, a koji se nikako ne uklapaju u kontekst teksta sa Vašim potpisom. Pominjete ekstremiste, fanatike, revolucionare sve i svakoga osim Njega! Avaj.

DIJALOG KOJI ĆE DONIJETI PLODA
Treba nam dijalog koji može i da boli ali koji će donijeti ploda. Lažni ili „kulturni“ dijalog, kako ste ga vi pseudo-filosofski objasnili, neće biti plodotvoran kako je stajalo u onom zaista pretencioznom naslovu. Drugog i drugačijeg nije lako prihvatiti i biti jedno sa njim, zato hrišćanski život podrazumijeva krst a ne bježanje od njega. Hristos nas je potrpio i pozvao da trpimo jedan drugoga, a ne da se jedan drugome ulagujemo pa makar to bilo i mnogo kulturno. Nije ovo poziv na nekulturu, naprotiv, nego poziv na iskreni dijalog pun ljubavi koja izbacuje svaki strah napolje i nosi onaj hrišćanski optimizam, kome ni vrata paklena ne mogu odoljeti...

Nažalost, tekst sa Vašim potpisom pun je straha i pesimizma, očajničkog hvatanja ni za šta i ni za koga, a najmanje za Hrista. Potreban nam je razgovor pred Njim i sa Njim, da gledajući u Njegovo lice, u kome vidimo svako lice, i Vaše, naravno, dragi vladiko, vodimo bogoslovski dijalog kao što su to činili Sveti Oci naši, kao što čitamo u Svetim Pismima i Svetim kanonima, a ne kako nas iza paravana opštosti savjetuju publicisti sa ciljem da se Njegovo lice ne vidi jasno kao što jeste.